Planinarske staze

Planinarska kuća Korita (1010 m) svečano je otvorena 04.lipnja, 1989. godine, povodom sedmog rođendana Planinarskog društva “Glas Istre” Pula. Kuća je smještena u borovoj šumici, nedaleko izvora Korita, Koritnjeg Briga i Brajkovog vrha. Lokacija je pomno birana u vrijeme kada je željeznički promet bio vrlo dobro razvijen i frekventan, te kada se do Korita stizalo vlakom iz Lupoglava za 2.30 h hoda. Korita su tada, kao i danas odlično pozicionirana za izlete na Gomilu, Orljak, Županj vrh, Planik i Poklon, sa ishodištima u Brgudcu, Lanišću i Račjoj Vasi. Ovo područje Ćićarije pokriveno je mrežom planinarskih putova.

Izgradnja kuće započela je 1987. godine i u nju je uloženo oko 4 000 volonterskih sati. Planinarska kuća Korita ima aluminijsku konstrukciju presvučenu drvom sa vanjske i unutrašnje strane. Kada je tek izgrađena sastojala se od tri prostorije: ulaznog predsoblja, trpezarije sa kuhinjom i zajedničke spavaonice. Kuhinja se tada nalazila na mjestu gdje je danas uređen garderobni prostor. Prvobitno je imala 30 sjedećih mjesta i 24 mjesta za spavanje. Sanitarni čvor bio je udaljen od kuće jednako kao i danas.

Kuću su izgradili planinari dobrovoljnim radom, a pomoć u radu i materijalu pristizala je sa svih strana. Brgučani su nam uvijek i u svemu pomagali. Pomogli su nam planinari iz planinarskih društva “Pazinka” Pazin, “Planik” Umag, “Tomos” i “Obalna” Kopar, te “Snežnik” iz Ilirske Bistrice. U međuvremenu su se mnoge firme i poduzeća ugasila, ali ostalo je zapisano da su nam u to vrijeme puno pomogli u materijalnom i financijskom smislu Radna organizacija “Istarski boksiti” iz Rovinja, Tunel Učka, Lutrija Hrvatske, Šumarija Buzet, SIZ tjelesne kulture Općine Pula. Planinari i planinarska društva podržali su nas kupnjom razglednica i Zahvalnica.

Planinarska kuća Korita bila je i ostala na trasi Istarskog planinarskog puta s jedinom razlikom što se IPP u tadašnje vrijeme protezao od Slovenskog Slavnika (1028 m) do Vojaka (1396 m). Danas je to kontrolna točka broj 13 između Orljaka i Brajkovog vrha.


Svečanom otvorenju Planinarske kuće Korita i obilježavanju sedmog rođendana našeg planinarskog društva prisustvovalo je oko 400 planinara iz Pule, umaga, Pazina, Rijeke, Opatije, Ilirske Bistrice, Kopra, Trsta, Ljubljane i Zagreba.

Svečanosti su se naravno pridružili mještani Brgudca i okolnih ćićarijskih sela, a gosti su stizali vlakom do Lupoglava, izletničkim autobusima i osobnim automobilima u Brgudac. Po starom narodnom običaju u Brgudcu su ih dočekivali suhim smokvama i domaćom rakijom djevojke i mladići u narodnim nošnjama.

Brgudac (747 m) duboko uvučeno u masiv Ćićarije oduvijek je predstavljao važan punkt planinarima koji su posjećivali ćićarijske vrhove, pa je i interakcija sa mještanima uvijek bila na izuzetnom nivou. Stanovništvo Ćićarije teško je stradalo tijekom Drugog svjetskog rata, a Crveni Brgudac, simbol antifašističke borbe u Istri danas je Spomen selo.

Pridošli gosti sa svih strana okupili su se u Brgudcu, razgledali selo, a ispred Spomen domaim je poželio dobrodošlicu u ime mještana umirovljeni general Milan Klobas. U pratnji limene glazbe iz Roča krenulo se “kozjom stazom” do novootvorene planinarske kuće na Koritima, koju je svečano otvorio tadašnji predsjednik Društva Vlado Radovan. Nakon svečanog otvorenja, pozdravnih govora i čestitki pristigli gostiju iz drugih planinarskih udruga slavlje se nastavilo uz tradicionalan planinarski ručak, pjesmu, ples i druženje.

Područje Brgudačkih Korita popularno je izletište iznimne ljepote i idealna baza za planinarske susrete. Stoga ne čudi što je ušla u sastav zaštićenog područja Parka prirode Učka. Cijelo područje Korita predstavljalo je zajedničko seosko dobro. Nekada su Brgučani ovdje dovodili stoku na napajanje, a u sušnim godinama snabdijevali se vodom na nepresušnom izvoru koji izvire iz stijene Koritnjeg briga. Korita su predstavljala idilično, očuvano prirodno područje, njihov i naš ponos. Voda sa izvora prelijevala se iz korita u korito pa nestajala pod zemljom, da bi se pedesetak metara niže pojavila oblikujući malo jezero, a odakle bi voda dalje tražila put i napajala par stotina metara udaljenu krašku livadu Lanišćak. Nekada su bila drvena korita na izvoru, a kada su dotrajala zamijenjena su betonskim, da bi kasnije opet betonska zamijenila drvena korita, koja su danas u prilično lošem stanju. Iz godine u godinu i izvor je sve oskudniji vodom.

Više na web stranicama Planinarskog društva Glas Istre https://www.pd-glasistre.hr/o-kuci