Već u proljeće 1941. godine Brgučani su kao i ostali Istrani osjetili približavanje napada fašističke Italije na Jugoslaviju. S mnogo Istrana i devetoro Brgučana je odvedeno u logore na Sardiniju.
Po nalogu CK KP Hrvatske 1941. godine u Istru dolaze komunisti, Istrani koji su živjeli u staroj Jugoslaviji. Sredinom kolovoza 1942. godine u Gorskom kotaru formirana je Prva istarska partizanska četa, koja istog mjeseca stiže na Planik. Četa je u blizini Brgudca osnovala glavni punkt – stanicu i otud je održavala vezu s ostalim stanicama NOP-a u Istri. U ovom je selu 10. listopada 1942. godine osnovan prvi seoski NOO (narodnooslobodilački odbor). To je bio početak kasnijeg uspostavljanja narodne vlasti u Istri.
Formiranje 4. istarske partizanske čete
1. studenog 1943. godine u Brgudcu je formirana 4. istarska partizanska četa. Komandir čete je bio Josip Ivančić, a zamjenik komandira i komandir 1. voda Milan Klobas, koji je kasnije postao general u JNA. Obojica su rođeni Brgučani.
Četa je izvršila niz akcija, među kojima i napade na željezničku stanicu Roč i Buzet, napadala je neprijateljske vlakove i prekidala promet željezničkom prugom.
Prvo savjetovanje KP Hrvatske za Istru
U zgradi Osnovne škole 10. i 11. prosinca 1943. godine održano prvo savjetovanje KP Hrvatske za Istru. Razmatralo se stanje nastalo u Istri nakon kapitulacije Italije i njemačke ofanzive u mjesecu kolovozu 1943. godine. Odlučeno je o radu NOO-a, stvaranju novih partizanskih jedinica, obuhvaćanju Talijana u NOP, o radu masovnih organizacija i drugo.
Nedaleko Brgudca, još prije kapitulacije Italije, održani su tečajevi za osposobljavanje žena i omladine da rukovode organizacijama AFŽ (Antifašističkog fronta žena) i SKOJ-em (Savezom komunističke omladine) u Istri.
Prva Hrvatska Partizanska škola
Započelo i neuspjelo odnarođivanje Hrvata i Slovenaca za vrijeme Austro-Ugarske monarhije nastavljeno je okupacijom Istre od strane talijanske vojske 1918. godine. Uspostavljanjem fašističkog režima u Italij, odnarođivanje postaje još žešće, osobito poslije 1. listopada 1923. godine kada je objavljena i stupa na snagu Gentileova fašistička reforma.
Mijenjana su imena mjesta, ukinute su sve škole na hrvatskom i slovenskom jezik, protjerani su svi učitelji, uništena je hrvatska i slovenska štampa, a materinjskim se jezikom moglo govoriti samo u roditeljskom domu.
Nakon kapitualcije Italije u rujnu 1943. godine, svi su se Istrani uključili u NOB-u, a jedan od prvih znakova slobode bila je mogućnost govora materinskim jezikom.
Sredinom prosinca 1943. godine u Brgudcu počinje raditi prva hrvatska škola u Istri, otvorena nakon fašističke zabrane. Za 51 dijete nastavu je u školskoj zgradi, koju su mještani Brgudca sami sagradili davne 1896. godine održavao seljak Ivan Brajković iz Brgudca. U školskoj se zgradi danas nalazi Spomen dom i muzej Prvog partizanskog savjetovanja za Istru.
Bombardiranje Brgudca
14. travnja 1944. godine dva su neprijateljska aviona u prijepodnevnim satima nadlijetala i bombardirala selo. Mještani, uglavnom žene, djeca i starci nalazili su se na poljskim radovima. Tražeći sklonište od bombi, veliki broj žena se s djecom sakrio u vrtu zvanom Dolac. Jedna je bomba pala upravo u taj vrt. Od bombardiranja je u porušenom selu poginulo 18 ljudi od čega devetoro djece.
Pokolj noću
Da bi osigurali prolaz jednog važnog transporta željeznicom, Nijemci su u svoj garnizon u Lupoglavu doveli pojačanje. Napad dijela tog pojačanja partizani su odbili 6. lipnja 1944. godine nedaleko Brgudca.
Sutradan 7. lipnja 1944. godine Nijemci su napali Brgudac. Najprije su ga zasuli granatama, a zatim ušli u selo i napravili pokolj. U kući Antuna Rabaka, na mjestu zvanom Ročeni, našli su grupu sklonjenih žena s djecom. Neprijateljski su vojnici pozvali žene da izađu iz kuće, a kada su se s djecom u naručju pojavile pred kućom obasute su mitraljaskim rafalima po nogama. Kad su žene i djeca popadale bacili su na njih dvije bombe. Nakon pokolja na Ročenima, zvjerstvo je nastavljeno paljenjem sela i ubijanjem staraca. U pokolju je ubijeno 15 ljudi od čega opet devetoro djece, a jedno dijete od 8 godina je ostalo bez obje noge.
U zbjegu
Nakon tragedije koju su doživjeli 7. lipnja, Brgučani su napustili selo. Ponijeli su najnužnije stvari, poveli stoku i krenuli u šumu podno Planika. Selo je opustjelo. Uvjeti života u zbjegu bili su vrlo teški, posebno za nekoliko ranjenika. Muškarci su stražarili, a žene bi obrađivale polja.
Tek nakon nekoliko mjeseci, ljudi su se pomalo počeli vraćati u svoje domove. U zbjegu je gotovo redovito radila i Prva istarska partizanska škola. Za boravka u šumi rodilo se i jedno dijete.
Brgučanke
Prikupljena hrana i roba iz Istre dopremala se do Brgudca, a otud na leđima Brgučanki mnogo je puta prenošeno do Gorskog kotara. Prenosilo se šumom, noću. jedne bi noći obično žene stigle do Kastavštine, gdje bi se u partizanskim logorima odmorile, a sljedeće bi noći odlazile dalje do odredišta koje je moglo biti daleko u Gorskom kotaru. Žene bi hranu nosile kada je bila velika nužda, inače bi se pošiljke otpremale samo do logora, pa bi dalje nosili partizani.
Partizanski kuriri
U vrijeme narodnooslobodilačke borbe najsigurnija veza između partizanskih jedinica i partizana s pozadinom bili su kuriri. Na tisuće članova Komunističke partije, skojevaca, boraca i simpatizera obavljalo je kurirske zadatke. Kuriri su bili najsigurnija veza. Prolazili su krajevima kojima nitko nije mogao proći. Njihovi su zadaci započeli još 1941. godine. Dolaskom na Planik, borci Prve istarske partizanske čete održavali su vezu s ostalim dijelovima Istre samo preko kurira. S Planika su kuriri prenosili prenosili poštu organizatorima ustanka, a na povratku za Planik, uz novu poštu, pratili su dobrovoljce koji su odlazili u partizane u Gorski kotar. Zato su kuriri bili odabrani borci, hrabri i odani NOP-u. Među hrabrim kuririma bilo je i nekoliko Brgučana.
Spomen obilježja
Brgučani su kao uspomenu na događaje iz borbe koji su povezani uz njihovo mjesto podigli desetak spomen obilježja. Obilaskom istih možemo se podsjetiti na svaki opisani događaj. Pokraj Spomen doma Prvom partizanskom savjetovanju za Istru podignuta je spomen ploča s imenima 19 poginulih boraca i 37 žrtava fašističkog terora od čega je bilo 18 djece.
tekst je napisao Božo Jakovljević na letku koji se može dobiti u Muzeju Brgudac